Šaran
Šaran (Cyprinus carpio) riba je iz porodice Cyprinidae. Ima produljeno, debelo tijelo potpuno prekriveno ljuskama. Masivna se glava završava ustima s četiri brka, a može se produljiti u obliku cijevi kojom šaran pretražuje i usisava hranu s dna. Jedina leđna peraja ima na početku nazubljenu i veoma oštru zraku.
Prema staništu, boja mu varira od bijelo zlatne do smeđe po leđima, a postaje svjetlija s bakrenim odsjajima po bokovima te završava s više ili manje svijetlim trbuhom.
Stanište i ponašanje
Čini se da šaran više voli stajačice ili rijeke sporijeg toka, koje se ljeti jako zagriju. Posebno su mu drage vode bogate vodenom vegetacijom, a podnosi maleni postotak otopljenog kisika u vodi. U prvim godinama života šarani rado žive u jatu, ali kada ostare veći primjerci pribjegavaju samotnjačkom životu.
Aktivnost šarana je i nočna i dnevna, ali je u svakom slučaju povezana s temperaturom vode. Ako je voda hladna, šaran ograničava svoje kretanje i prehrambenu aktivnost i troši sve manje energije.
Način hranjenja
Tijekom cijeloga života, šarani se hrane ličinkama, kukcima, mekušcima… ali i različitim raslinjem kao što su biljne mladice, sjemenke, korijenje… Neprestano pretražuju taloge do dubine koja zna prelaziti 20 cm. Mladi se hrane planktonom, a stariji mogu, ako treba, postati i grabežljivci.
Razmnožavanje
Za razmnožavanje, šaranu je potrebna temperatura vode od barem 20°C tijekom desetak dana. Čim se dostigne ta temperatura, u nekim vodama već u svibnju, ali češće u lipnju ili srpnju, ženke kreču prema travnatim zonama. Tu polažu od 120.000 do 130.000 jajašaca po kilogramu težine što za ženku od 15 kilograma predstavlja više od 1,8 milijuna jajašaca. Mlađ se rađa četiri do pet dana nakon što ih oplode mužjaci.
Štuka
Štuka (Esox lucius) je riba iz porodice Esocidae. Ima vretenasto tijelo i veliki je grabežljivac. To njegovo vretenasto tijelo završava karakterističnom glavom, širokom i spljoštenom, u obliku pačjeg kljuna. Čeljust joj je opremljena s oko 700 zuba, nagnutih prema unutra. Oči, smještene na vrhu glave, omogučavaju joj široko vidno polje. Leđna peraja, položena na vrhu stražnjeg dijela tijela, služi joj za snažan zalet kad odluči napasti plijen!
Pore na glavi, smještene na obje donje čeljusti povezane s bočnom linijom, omogučuju štuki da osjeti i najmanju vibraciju s velike daljine.
Boje njezinog tijela pogodne su za savršenu kamuflažu: leđa, tamno zelene boje koja ide do crne, prošarana svjetlijim trakama, dok su bokovi zelenkasti, a trbuh bijel.
Stanište i ponašanje
Iako je možemo naći u skoro svim tipovima voda, od ušća do malih rijeka, štuka ipak najviše voli mirne vode, spore tekučice bogate vodenom vegetacijom i pune raznih prepreka, potopljenih stabala, nasutog kamenja, korijenja… gdje se ona može skrivati i proći nezapažena. Ona je samotnjak i oštro brani svoj teritorij protiv svih uljeza, čak i kad su njezine vrste.
Štuka se ne udaljava previše u potrazi za hranom. Ona je lovac u zasjedi, sposobna satima stajati nepomično, glave položene niže od ostatka tijela, jedva mičući trbušnom perajom. Kad je u vodoravnom položaju, nimalo agresivnog izgleda, to je znak da je probavljanje završeno. Ali kad joj je glava usmjerena prema gore, spremna je na skok i to je znak za opći bijeg ostalim ribama.
Način hranjenja
Odmah po rođenju, mlađ se hrani planktonom i ličinkama raznih kukaca. Brzo rastu, u samo šest tjedana dosegnu 6 do 8 cm. Nakon što dosegnu tu veličinu, zanima ih samo riba. U pravilu, štuka napada samo bolesne, ranjene i spore ribe, ali kad se ukaže prilika, baca se i na žabe i glodavce.
Razmnožavanje
Ovisno o regiji, štuka se razmnožava od veljače na jugu, do svibnja na sjeveru. Ženke biraju plitka mjesta, bogata travom gdje, čim voda dosegne 10-11°C, polažu oko 20 000 jaja koja mužjaci odmah oplođuju.
Jaja sazru desetak dana kasnije. Tijekom sljedećih desetak dana, novorođenčad, još bez usta, stoje zakačena jednim otvorom (sisaljkom) za podlogu. Kad taj period završi, mlađ se uspravlja i započinje plivati i loviti.
Pore na glavi, smještene na obje donje čeljusti povezane s bočnom linijom, omogučuju štuki da osjeti i najmanju vibraciju s velike daljine.
Boje njezinog tijela pogodne su za savršenu kamuflažu: leđa, tamno zelene boje koja ide do crne, prošarana svjetlijim trakama, dok su bokovi zelenkasti, a trbuh bijel.
Stanište i ponašanje
Iako je možemo naći u skoro svim tipovima voda, od ušća do malih rijeka, štuka ipak najviše voli mirne vode, spore tekučice bogate vodenom vegetacijom i pune raznih prepreka, potopljenih stabala, nasutog kamenja, korijenja… gdje se ona može skrivati i proći nezapažena. Ona je samotnjak i oštro brani svoj teritorij protiv svih uljeza, čak i kad su njezine vrste.
Štuka se ne udaljava previše u potrazi za hranom. Ona je lovac u zasjedi, sposobna satima stajati nepomično, glave položene niže od ostatka tijela, jedva mičući trbušnom perajom. Kad je u vodoravnom položaju, nimalo agresivnog izgleda, to je znak da je probavljanje završeno. Ali kad joj je glava usmjerena prema gore, spremna je na skok i to je znak za opći bijeg ostalim ribama.
Način hranjenja
Odmah po rođenju, mlađ se hrani planktonom i ličinkama raznih kukaca. Brzo rastu, u samo šest tjedana dosegnu 6 do 8 cm. Nakon što dosegnu tu veličinu, zanima ih samo riba. U pravilu, štuka napada samo bolesne, ranjene i spore ribe, ali kad se ukaže prilika, baca se i na žabe i glodavce.
Razmnožavanje
Ovisno o regiji, štuka se razmnožava od veljače na jugu, do svibnja na sjeveru. Ženke biraju plitka mjesta, bogata travom gdje, čim voda dosegne 10-11°C, polažu oko 20 000 jaja koja mužjaci odmah oplođuju.
Jaja sazru desetak dana kasnije. Tijekom sljedećih desetak dana, novorođenčad, još bez usta, stoje zakačena jednim otvorom (sisaljkom) za podlogu. Kad taj period završi, mlađ se uspravlja i započinje plivati i loviti.
Potočna pastrva
Potočna pastrva (Salmo trutta m. fario Linnaeus, 1758.) je najbliži srodnik morske pastrve, koja živi u morima sjeverne i sjeverozapadne Europe i koja tijekom mrijesta migrira duboko u kontinentalne vode, gdje se mrijesti.
Tijelo potočne pastrve je vretenasto prilagođeno brzim vodenim maticama u kojima živi. U ovisnosti od sredine u kojoj živi tijelo je više ili manje bočno spljošteno i visoko s dobro razvijenom repnom drškom.
Boja tijela je promjenjiva, varira od zelenkaste do smeđe, što prvenstveno ovisi o sredini u kojoj živi. Na bočnim stranama te na leđima se nalaze pjege. S gornje strane i u gornjoj polovici bočne strane crne, a ispod bočne linije su crvene sa bijelim obrubom. Mlade ribe imaju na bokovima 6 do 9 poprečnih traka. Postižu dužinu 20-40 cm i tjelesnu masu do 1 kg. Maksimalna dužina je nešto preko 50 cm i masa 5-7 kg.
Stanište i ponašanje
Potočna pastrva obitava u hladnim, kisikom bogatim planinskim rijekama i potocima, od Pirinejskog poluotoka pa sve do Skandinavije na sjeveru i Urala na istoku. Široko je rasprostranjena u Hrvatskoj i BiH.
Način hranjenja
Potočna pastrva je grabežljivica i hrani se svim manjim organizmima koji žive u vodi, od larvi vodenih kukaca pa do manjih riba.
Razmožavanje
Mrijesti se od rujna do veljače. Ženka polaže oko 1000 do 1200 jaja po kilogramu tjelesne mase. Ikra je crvenkaste boje, promjera 4-5 mm. U zavisnosti od temperature inkubacija jaja traje 2 do 4 mjeseca.
Tijelo potočne pastrve je vretenasto prilagođeno brzim vodenim maticama u kojima živi. U ovisnosti od sredine u kojoj živi tijelo je više ili manje bočno spljošteno i visoko s dobro razvijenom repnom drškom.
Boja tijela je promjenjiva, varira od zelenkaste do smeđe, što prvenstveno ovisi o sredini u kojoj živi. Na bočnim stranama te na leđima se nalaze pjege. S gornje strane i u gornjoj polovici bočne strane crne, a ispod bočne linije su crvene sa bijelim obrubom. Mlade ribe imaju na bokovima 6 do 9 poprečnih traka. Postižu dužinu 20-40 cm i tjelesnu masu do 1 kg. Maksimalna dužina je nešto preko 50 cm i masa 5-7 kg.
Stanište i ponašanje
Potočna pastrva obitava u hladnim, kisikom bogatim planinskim rijekama i potocima, od Pirinejskog poluotoka pa sve do Skandinavije na sjeveru i Urala na istoku. Široko je rasprostranjena u Hrvatskoj i BiH.
Način hranjenja
Potočna pastrva je grabežljivica i hrani se svim manjim organizmima koji žive u vodi, od larvi vodenih kukaca pa do manjih riba.
Razmožavanje
Mrijesti se od rujna do veljače. Ženka polaže oko 1000 do 1200 jaja po kilogramu tjelesne mase. Ikra je crvenkaste boje, promjera 4-5 mm. U zavisnosti od temperature inkubacija jaja traje 2 do 4 mjeseca.
Kalifornijska pastrva
Kalifornijska pastrva vretenastog je tijela, nešto šireg nego kod potočnepastrve. Leđa su tamnozelene boje, a po bokovima se, cijelom dužinom tijela, pruža linija duginih boja zbog čega je u Sjedinjenim Američkim Državama nazivaju “rainbow trout”. Cijelo tijelo joj je prekriveno tamnim pjegama. Raste od 35 do 70 cm dužine te 0,5 do 6 kg težine.
Rasprostranjenost
Ova riba svoje podrijetlo vuče iz Sjeverne Amerike, a najrasprostranjenija je u američkoj saveznoj državi Kalifornija kojoj zahvaljuje svoj naziv. U Europu je stigla 1880. godine no nikad se nije prilagodila europskim vodama. Živi u čistim i bistrim rijekama sličnim životom naše potočne pastrve. Razmnožava se na točno određenim mjestima, prvenstveno u Pirenejima. Jednostavno ih je uzgajati ih u ribogojilištima. Francuska je postala največi europski proizvođačuzgajane Kalifornijske pastrve.
Način života, stanište i ishrana
Kalifornijska se pastrva najčešće pušta u zatvorene vodene površine poput manjih jezera. Najviše vremena provodi u sredini vodene površine, djelomično na dnu, djelomično na površini, a djelomično po sredini te dvije vodene razine. U rijekama boravi u dubljim dijelovima. S vremenom započinje spuštanje nizvodno.
Kao mala Kalifornijska pastrva se hrani planktonom i sitnim vodenim životinjama, a kasnije prelazi na krupniju hranu, prvenstveno ribe, ali ne izbjegava ni rakove ili kukce.
Razmnožavanje
U svojoj prirodnom staništu u svojoj postojbini Kalifornijska pastrva se razmnožava u trečoj godini života za ženke, a u drugoj za mužjake. Mrijest se odvija u gornjim dijelovima rijeka, od studenog do svibnja, pri temperaturi vode od 10 do 15° C. Ženka prilikom mrijesta vrši pripremu pješčanog ili šljunčanog ležišta gdje će položiti 500 do 5.000 jajašaca. Nakon mužjakove oplodnje, inkubacija jajašaca traje dva do tri mjeseca, katkada i više ovisno o temperaturi vode. Mlade pastrmke rastu brzo pritom se hraneći kukcima i njihovim ličinkama
Rasprostranjenost
Ova riba svoje podrijetlo vuče iz Sjeverne Amerike, a najrasprostranjenija je u američkoj saveznoj državi Kalifornija kojoj zahvaljuje svoj naziv. U Europu je stigla 1880. godine no nikad se nije prilagodila europskim vodama. Živi u čistim i bistrim rijekama sličnim životom naše potočne pastrve. Razmnožava se na točno određenim mjestima, prvenstveno u Pirenejima. Jednostavno ih je uzgajati ih u ribogojilištima. Francuska je postala največi europski proizvođačuzgajane Kalifornijske pastrve.
Način života, stanište i ishrana
Kalifornijska se pastrva najčešće pušta u zatvorene vodene površine poput manjih jezera. Najviše vremena provodi u sredini vodene površine, djelomično na dnu, djelomično na površini, a djelomično po sredini te dvije vodene razine. U rijekama boravi u dubljim dijelovima. S vremenom započinje spuštanje nizvodno.
Kao mala Kalifornijska pastrva se hrani planktonom i sitnim vodenim životinjama, a kasnije prelazi na krupniju hranu, prvenstveno ribe, ali ne izbjegava ni rakove ili kukce.
Razmnožavanje
U svojoj prirodnom staništu u svojoj postojbini Kalifornijska pastrva se razmnožava u trečoj godini života za ženke, a u drugoj za mužjake. Mrijest se odvija u gornjim dijelovima rijeka, od studenog do svibnja, pri temperaturi vode od 10 do 15° C. Ženka prilikom mrijesta vrši pripremu pješčanog ili šljunčanog ležišta gdje će položiti 500 do 5.000 jajašaca. Nakon mužjakove oplodnje, inkubacija jajašaca traje dva do tri mjeseca, katkada i više ovisno o temperaturi vode. Mlade pastrmke rastu brzo pritom se hraneći kukcima i njihovim ličinkama
Amur
Amur (Ctenopharyngodon idella) ili indijski šaran је slatkovodna riba koja pripada obitelji Cyprinidae. Nastanjuje tekučice i jezera Hrvatske
Opis i građa
Amur ima vretenasto tijelo pravilne građe. Izgledom je dosta sličan klenu Čelo mu je dosta široko, te ima velike ljuske. Leđa su mu zelenkasta, bokovi tamniji, a trbuh svjetliji. Leđna i repna peraja su tamnije, a ostale svjetlije. Neki primjerci amura mogu narasti preko metra dužine i 30 kg.
Stanište i ponašanje
Amur ili indijski šaran potječe iz rijeke Amur u sjevernoj aziji, odande je donesen u Europu. Zbog svoje prehrane amur se koristi i za čiščenje stajačih voda. Amur je kod nas uobičajeno stanovnik stajačica, ali ga se može nači i u rijekama. Amur je biljožder te se ljeti najčešće može naći na mjestima obraslim vodenim biljem, zimi se povlači u najdublje djelove vode.
Način hranjenja
Hrani se vodenim biljem: trskom, mrijesnjakom, vodenom lećom, žabokrečinom, vodenom kugom, rogozom, a jede travu i djetelinu, ako mu se dade. Pravi je biljožder koji brzo raste. Amur pojede dnevno mnogo vodenog bilja, gotovo toliko koliko je težak. Često ga upotrebljavaju u ribnjacima i za “čišćenje” obraslih vodenih površina.
Razmnožavanje
Amur se razmnožava kada se temperatura vode digne iznad 20°C. Ženka polaže od 30.000 do 800.000 jajašca u brzim tokovima. Mlađ brzo raste i hrani se planktonom, insektima i vodenim biljem, kasnije se počinje potpuno hraniti biljnom prehranom.
Opis i građa
Amur ima vretenasto tijelo pravilne građe. Izgledom je dosta sličan klenu Čelo mu je dosta široko, te ima velike ljuske. Leđa su mu zelenkasta, bokovi tamniji, a trbuh svjetliji. Leđna i repna peraja su tamnije, a ostale svjetlije. Neki primjerci amura mogu narasti preko metra dužine i 30 kg.
Stanište i ponašanje
Amur ili indijski šaran potječe iz rijeke Amur u sjevernoj aziji, odande je donesen u Europu. Zbog svoje prehrane amur se koristi i za čiščenje stajačih voda. Amur je kod nas uobičajeno stanovnik stajačica, ali ga se može nači i u rijekama. Amur je biljožder te se ljeti najčešće može naći na mjestima obraslim vodenim biljem, zimi se povlači u najdublje djelove vode.
Način hranjenja
Hrani se vodenim biljem: trskom, mrijesnjakom, vodenom lećom, žabokrečinom, vodenom kugom, rogozom, a jede travu i djetelinu, ako mu se dade. Pravi je biljožder koji brzo raste. Amur pojede dnevno mnogo vodenog bilja, gotovo toliko koliko je težak. Često ga upotrebljavaju u ribnjacima i za “čišćenje” obraslih vodenih površina.
Razmnožavanje
Amur se razmnožava kada se temperatura vode digne iznad 20°C. Ženka polaže od 30.000 do 800.000 jajašca u brzim tokovima. Mlađ brzo raste i hrani se planktonom, insektima i vodenim biljem, kasnije se počinje potpuno hraniti biljnom prehranom.
Drlja
Scardinius dergle – Drlja
ETIMOLOGIJA
Naziv roda Scardinus vjerovatno potječe od naziva Scardo za planinski masiv Šar planine, dok nazivi vrsta dergle i plotizza dolaze od lokalnih naziva drlja i plotica (narodni naziv za peškelja).
OPIS
Rastom srednje velike ribe, ne veće od 300 mm. Tijelo im je visoko i bočno splošteno, s leđnom perajom koja počinje malo iza ravnine početka trbušnih peraja. Glava je s gornje strane ravna, s relativno širokim čelom, dok su usta mala i gornja. Takva građa glave s gornjim ustima povezana je s prikupljanjem hrane s površine ili gornjih slojeva vode. Tijelo drlje prekriveno je srednje velikim ljuskama te ona u bočnoj pruzi ima od 40 do 43 ljuske. Kod odraslih su riba sve peraje tamnosivo obojene, dok leđa i bokovi mogu biti srebrenosivozelene boje, a trbuh srebrenobijel.
BIOLOGIJA
O biologiji ovih vrsta ne zna se mnogo. Spolno sazrijevaju u trećoj i četvrtoj godini života, a mrijeste se u proljeće, u plićacima obraslim vodenom vegetacijom. Ženke jaja odlažu na vodeno bilje, a nekoliko ih mužjaka potom oplođuje. Mogu se mrijestiti i nekoliko puta.
Hrane se planktonom, vodenim biljem, faunom dna te posebice kopnenim kukcima koji slučajno upadnu u vodu.
Preferiraju sporotekuće i stajće vode. Nastanjuju mirnije tokove, riječne rukavce i poplavne zone s razvijenom vegetacijom. Dobro podnose niske koncetracije kisika i visoke temperature vode. Zadržavaju se u jatima uz vodeno bilje.
RASPROSTRANJENOST
Drlja je regionalni endem jadranskog sliva, rasprostranjena je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Drlja nastanjuje Šarena jezera kod Knina te rijeku Krku i Zrmanju u Hrvatskoj, a spominje se i za okolicu Livna (BiH).
UGROŽENOST
Glavni su uzroci ugroženosti Drlje:
ETIMOLOGIJA
Naziv roda Scardinus vjerovatno potječe od naziva Scardo za planinski masiv Šar planine, dok nazivi vrsta dergle i plotizza dolaze od lokalnih naziva drlja i plotica (narodni naziv za peškelja).
OPIS
Rastom srednje velike ribe, ne veće od 300 mm. Tijelo im je visoko i bočno splošteno, s leđnom perajom koja počinje malo iza ravnine početka trbušnih peraja. Glava je s gornje strane ravna, s relativno širokim čelom, dok su usta mala i gornja. Takva građa glave s gornjim ustima povezana je s prikupljanjem hrane s površine ili gornjih slojeva vode. Tijelo drlje prekriveno je srednje velikim ljuskama te ona u bočnoj pruzi ima od 40 do 43 ljuske. Kod odraslih su riba sve peraje tamnosivo obojene, dok leđa i bokovi mogu biti srebrenosivozelene boje, a trbuh srebrenobijel.
BIOLOGIJA
O biologiji ovih vrsta ne zna se mnogo. Spolno sazrijevaju u trećoj i četvrtoj godini života, a mrijeste se u proljeće, u plićacima obraslim vodenom vegetacijom. Ženke jaja odlažu na vodeno bilje, a nekoliko ih mužjaka potom oplođuje. Mogu se mrijestiti i nekoliko puta.
Hrane se planktonom, vodenim biljem, faunom dna te posebice kopnenim kukcima koji slučajno upadnu u vodu.
Preferiraju sporotekuće i stajće vode. Nastanjuju mirnije tokove, riječne rukavce i poplavne zone s razvijenom vegetacijom. Dobro podnose niske koncetracije kisika i visoke temperature vode. Zadržavaju se u jatima uz vodeno bilje.
RASPROSTRANJENOST
Drlja je regionalni endem jadranskog sliva, rasprostranjena je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Drlja nastanjuje Šarena jezera kod Knina te rijeku Krku i Zrmanju u Hrvatskoj, a spominje se i za okolicu Livna (BiH).
UGROŽENOST
Glavni su uzroci ugroženosti Drlje:
- malen areal
- regulacija vodotoka
- melioriranje
- organska onečišćenja vode
- unos alohtonih vrsta
Gambuzija
Gambuzija je zavičajna vrsta južnih dijelova sjeverno američkog kontinenta. Godine 1921. prvi puta je unesena u Europu u Španjolsku zbog biokontrole komaraca koji su prenosili malariju. S istim razlogom u Hrvatsku je gambuzija po prvi puta unesena 1924. godine iz Italije u Istru. U razdoblju od 1925. do 1930. godine gambuzija je unesena na velik broj lokaliteta duž obale. Danas je rasprostranjena cijelim jadranskim slijevom, a može ju se naći i u nekim dijelovima dunavskog slijeva gdje uz termalna vrela ili ispuste vode korištene za hlađenje industrijskih postrojenja (kao npr. na jezerima zagrebačke Savice) uspijeva preživjeti zimu. Postoje također i zapisi da su gambuzije uspjele preživjeti čak 16 dana pri temperaturama ispod nule ukopavajući se u mulj. Gambuzija preferira stajaće ili sporo tekuće vode s dobro razvijenom vegetacijom. Dobro podnosi niske količine kisika i onečišćenja.
Gambuzija je mala riba, mužjaci narastu do 4 cm, a ženke do 6 cm. Tijelo joj je prilagođeno za prehranu odmah uz površinu, pa su usta na vrhu glave s gornje strane, a leđna peraja je pomaknuta jako u nazad i smještena je na drugoj polovici tijela. Primarno se hrani malim beskralješnjacima koji žive tik ispod površine (npr. ličinke komaraca). Razmnožava se od travnja do listopada, pa u jednoj godini može imati i tri mrijesta. Od naših slatkovodnih riba razlikuje se po unutarnjoj oplodnji i živorodnosti. Kod mužjaka je podrepna peraja izdužena i preobražena u gonopodij, organ za unutarnju oplodnju.
Njezin utjecaj na zavičajne vrste riba i vodozemaca je izrazito negativan i u mnogim vodama Europe osobito ugrožava endemske vrste. Naime, kad su populacije gambuzije guste ona napada mlađ drugih riba i ličinke vodozemaca grizući ih, što dovodi do infekcija i ugibanja. Međunarodna unija za očuvanje prirode (IUCN) uvrstila je gambuziju na popis 100 najopasnijih stranih invazivnih vrsta.
Gambuzija je mala riba, mužjaci narastu do 4 cm, a ženke do 6 cm. Tijelo joj je prilagođeno za prehranu odmah uz površinu, pa su usta na vrhu glave s gornje strane, a leđna peraja je pomaknuta jako u nazad i smještena je na drugoj polovici tijela. Primarno se hrani malim beskralješnjacima koji žive tik ispod površine (npr. ličinke komaraca). Razmnožava se od travnja do listopada, pa u jednoj godini može imati i tri mrijesta. Od naših slatkovodnih riba razlikuje se po unutarnjoj oplodnji i živorodnosti. Kod mužjaka je podrepna peraja izdužena i preobražena u gonopodij, organ za unutarnju oplodnju.
Njezin utjecaj na zavičajne vrste riba i vodozemaca je izrazito negativan i u mnogim vodama Europe osobito ugrožava endemske vrste. Naime, kad su populacije gambuzije guste ona napada mlađ drugih riba i ličinke vodozemaca grizući ih, što dovodi do infekcija i ugibanja. Međunarodna unija za očuvanje prirode (IUCN) uvrstila je gambuziju na popis 100 najopasnijih stranih invazivnih vrsta.
Ilirski klen
Squalius illyricus – ilirski klen
ETIMOLOGIJA
Naziv roda Squalius do lat. riječi squaleo, squalidus, što znači s grubom kožpm. Naziv illyricus dolazi od naziva zemlje Ilirije koju su naseljavala ilirska plemena; microlepis u nazivu makala dolazi od lat. micro sitan i lepis, ljuska; svalize dolazi kao latinizirani domaći naziv svalić; tenellus dolazi od lat. tenerum, što znači elegantan, nježan.
OPIS
Vrste ovog roda donedavno su ubrajane u rod Leuciscus, no novijim analizama utvrđeno je da je riječ o morfološkoj i genetički odvojenoj skupini riba. Taksonomski i sistematski položaj ove skupine još se razmatra. Rastom je vrlo raznolika skupina, od relativno malih vrsta veličine 100-tinjak mm, pa do vrsta koje dosegnu i više od 600 mm u dužinu. Tijelo je prekriveno izraženim, velikim ljuskama uz iznimku makala i sitnoljuskavoga klena koji imaju puno vrlo sitnih ljuski u usporedbi s drugim vrstama. Tijelo je vretenasta oblika i lagano bočno spljošteno, s cjelovitom bočnom prugom.Glava je uska s razmjereno malim, poludonjim i mesnatim ustima. Leđa su tamnosivog obojenja, bokovi i metalnosrebrnasti, a trbuh srebrenaste do bijele boje. Na bokovima nema izražene tamne pruge kao kod vrsta roda Telestes.
BIOLOGIJA
Klenovi se mrijeste u proljeće, uglavnom tijekom svibnja i lipnja za vrijeme oblinog dotoka vode u vodotoke. Jedinke se tada okupljaju u jata kako bi mrijest bio uspješniji. Spolno zrele jedinke mrijeste se više puta tijekom jedne sezone. Podaci o životnom ciklusu i mrijestu vrlo su oskudni budući da je riječ o rijetkim endemičnim vrstama na kojima nisu provođena nikakva detaljna istraživanja.
Jedinke se hrane malim vodenim beskralješnjacima, najčešće ličinkama vodenih kukaca, te račićima. Zabilježeno je da ilirski i zrmanjski klen konzumiraju hranu biljnog podrijetla, prije svega alge iz obraštaja te nitaste alge i plankton.
Nastanjuju krške tekućice s brzim protokom i jezera s vrlo čistom vodom temperature 5-25°C, no zalaze i u mirnije i ujezerene dijelove rijeka. Posebno je zanimljiva vrsta svalić koji se tijekom sušnoga dijela godine povlači u podzemlje gdje preživljava nepovoljne uvjete.
RASPROSTRANJENOST
Vrste roda Squalius pretežno naseljavaju krške vodotoke južnog dijela Dalmacije te dijelom ulaze u riječni sustav Bosne i Hercegovine s kojim su vodotoci Hrvatske povezani, posebice tok rijeke Neretve. Areal rasprostranjenosti ilirskoga klena obuhvaća vodotoke srednje Dalmacije, i to sliv rijeke Cetine te gornje i srednje dijelove rijeke Krke.
UGROŽENOST
Sve ove vrste imaju vrlo uzak areal rasprostranjenosti, tako da su uništavanje i onečišćenje njihova staništa osnovni problemi s kojima se susreću. No potrebno je naglasiti i izrazito negativan utjecaj unesenih invazivnih vrsta riba.
ETIMOLOGIJA
Naziv roda Squalius do lat. riječi squaleo, squalidus, što znači s grubom kožpm. Naziv illyricus dolazi od naziva zemlje Ilirije koju su naseljavala ilirska plemena; microlepis u nazivu makala dolazi od lat. micro sitan i lepis, ljuska; svalize dolazi kao latinizirani domaći naziv svalić; tenellus dolazi od lat. tenerum, što znači elegantan, nježan.
OPIS
Vrste ovog roda donedavno su ubrajane u rod Leuciscus, no novijim analizama utvrđeno je da je riječ o morfološkoj i genetički odvojenoj skupini riba. Taksonomski i sistematski položaj ove skupine još se razmatra. Rastom je vrlo raznolika skupina, od relativno malih vrsta veličine 100-tinjak mm, pa do vrsta koje dosegnu i više od 600 mm u dužinu. Tijelo je prekriveno izraženim, velikim ljuskama uz iznimku makala i sitnoljuskavoga klena koji imaju puno vrlo sitnih ljuski u usporedbi s drugim vrstama. Tijelo je vretenasta oblika i lagano bočno spljošteno, s cjelovitom bočnom prugom.Glava je uska s razmjereno malim, poludonjim i mesnatim ustima. Leđa su tamnosivog obojenja, bokovi i metalnosrebrnasti, a trbuh srebrenaste do bijele boje. Na bokovima nema izražene tamne pruge kao kod vrsta roda Telestes.
BIOLOGIJA
Klenovi se mrijeste u proljeće, uglavnom tijekom svibnja i lipnja za vrijeme oblinog dotoka vode u vodotoke. Jedinke se tada okupljaju u jata kako bi mrijest bio uspješniji. Spolno zrele jedinke mrijeste se više puta tijekom jedne sezone. Podaci o životnom ciklusu i mrijestu vrlo su oskudni budući da je riječ o rijetkim endemičnim vrstama na kojima nisu provođena nikakva detaljna istraživanja.
Jedinke se hrane malim vodenim beskralješnjacima, najčešće ličinkama vodenih kukaca, te račićima. Zabilježeno je da ilirski i zrmanjski klen konzumiraju hranu biljnog podrijetla, prije svega alge iz obraštaja te nitaste alge i plankton.
Nastanjuju krške tekućice s brzim protokom i jezera s vrlo čistom vodom temperature 5-25°C, no zalaze i u mirnije i ujezerene dijelove rijeka. Posebno je zanimljiva vrsta svalić koji se tijekom sušnoga dijela godine povlači u podzemlje gdje preživljava nepovoljne uvjete.
RASPROSTRANJENOST
Vrste roda Squalius pretežno naseljavaju krške vodotoke južnog dijela Dalmacije te dijelom ulaze u riječni sustav Bosne i Hercegovine s kojim su vodotoci Hrvatske povezani, posebice tok rijeke Neretve. Areal rasprostranjenosti ilirskoga klena obuhvaća vodotoke srednje Dalmacije, i to sliv rijeke Cetine te gornje i srednje dijelove rijeke Krke.
UGROŽENOST
Sve ove vrste imaju vrlo uzak areal rasprostranjenosti, tako da su uništavanje i onečišćenje njihova staništa osnovni problemi s kojima se susreću. No potrebno je naglasiti i izrazito negativan utjecaj unesenih invazivnih vrsta riba.